Kad u dnevniku čuješ ili na internetu pročitaš Raška, možeš 99 posto biti siguran da je opet neka frka na Kosovu. Do granice odnosno, kako je Srbi i Srbija zovu, administrativne linije s Kosovom ciglih je deset minuta i čim s one strane zagrmi, odjekuje u Raškoj, a onda u Rašku eto i Aleksandra Vučića.

Šteta, jer bi Raška, dakako s okolnim selima, doista mogla predstavljati ono što se, često neopravdano, kaže za mnoga mjesta – muzej na otvorenom. Ne mislim tu na srce srednjovjekovne srpske države, Stari Ras, o njemu ću posebno, nego na petnaestak, možda i dvadeset srednjovjekovnih manastira i crkvica razbacanih po okolnim brdima i uvalama kao da su nečijom nepažnjom poispadala iz šupljeg nebeskog cegera. Sad će neki kliknuti onaj x u gornjem desnom kutu, ali ko im je kriv; ne mislim, naime, kad spominjem crkve, na nekakav vjeronaučni tečaj – na ovom prostoru se ima itekako šta naučiti i iz povijesti, arhitekture, arheologije, etnologije, ma svačeg nečeg. Ipak se ovdje, u „dolini kraljeva“, rodila jedna država, a s njom i njena umjetnost, i njena kultura, i njena civilizacija.

Općina inače broji oko 25, a sam gradić oko 6,5 tisuća stanovnika. Neki ga možda neće ni primijetiti, ali je meni najzanimljiviji detalj grada spomenik arhiepiskopu Danilu II., smješten na malom travnjaku ispred „Rock caffea“ i Doma kulture. Davno je (oko 1220. – 1337.) na ovom svijetu bivstvovao Danilo, niko ne zna kako je izgledao, ali ga je „svjetski, a naš“ kipar Živorad Ciglić Cigla, barem po onom što znamu o Danilu, „pogodio“ kao da je i sam ovim svijetom putovao prije osam stoljeća, a ne do prije četiri godine. Danilo je, naime, osim što je bio „Božji čovjek“, bio i čovjek od povjerenja kralja Milutina, a to dvoje je spojio u svom najpoznatijem djelu „Životi kraljeva i arhiepiskopa srpskih“. Uza sve to je – drugačije u ono doba nije ni išlo – bio i ratnik i diplomat, pogotovo dok je bio iguman u Hilandaru, a kad nije „palilo“ ništa od toga, poslužio bi se „darom suza“, tj. rasplakao bi se i raznovrsne konflikte, pogotovo one između sprskih vladara, velmoža i crkvenih ljudi, rješavao skrušenim plačem koji bi, pisano je, svakog živog „omekšao“ u tvrdoglavosti.

M.J. | Bljesak.info / Raška - prijestolnica Kraljevine Srbije

Sve je to veliki Cigla sažeo u kipu, a čini mi se – sad skačem u drugi dio grada – da bi njegovo djelo mogla biti i tužna umaramljena žena, ruku i nogu uraslih u trup, također postavljena na jednom malom travnjaku pored glavne gradske prometnice. Zato sigurno nije njegov partizan na stepeništu ispod crkve svetog Arhanđela Gavrila. O crkvi neću, ne da nije vrijedna pozornosti nego me čekaju neke izazovnije. Spuštam se prema Ibru, vidjeti kameni most. Sjećam se našeg rata i srušenih mostova pa i na ovom što ga sad gledam zamišljam golemu pukotinu koju je 1915. srpska vojska, nadajući se da će usporiti napredovanje neprijatelja, napravila bezbeli solidnom količinom eksploziva. Trebalo je deset godina da pukotina bude popunjena, a otad pa dosad ga, na sreću Rašćana, niko nije ni kucnuo.

Tu negdje ću naići i na kućicu KUD-a „Raška, malo dalje na veliku kinesku prodavaonicu, a još uzbrdo na fontanu. Potom zgrada Općine i jedna koja bi dopadljivošću bila primijećena i u Nišu ili Beogradu, dvije partizanske spomen-ploče i plakat za „Dane Milunke Savić“. Tako dolazim do cilja, Kursulića kuće, najstarijeg objekta u Raškoj. Nije prestara, kraj 19. stoljeća, ali ovdje, kažu, starije nema.

Raška je 1915., ne zna to ni mnogi žitelj Srbije, od 31. X. do 12. XI., dakle 13 dana, bila i ratna prijestolnica Kraljevine Srbije, ovdje je zasjedala Vlada, a kralj Aleksandar svojom kraljevskom glavom dumao kako spasiti i nju i Srbiju. Stotinu godina kasnije je tim povodom otvorena spomen-soba, i to upravo na katu Kursulića kuće, u kojoj je smješten Centar za kulturu, obrazovanje i informisanje. O tome prolaznika obavješćuje bakrena ploča na zidu s reljefima Nikole Pašića, vojvode Putnika, te kralja Petra i regenta Aleksandra, raspoređenih ispod grba Kraljevine. Dvije ljubazne djelatnice mi, bez ijedne riječi osim srdačne dobrodošlice, pokazaše stepenice i zaželješe ugodno razgledanje postavke.

Kralj, generali i članovi Vlade mrtvo me promatraju sa zidova, a čuva ih jedan jedini vojnik, obični redov, bit će kraljev posilni, koji me i ne primjećuje. Svi nekako namrgođeni, kao da su slutili da će morati bježati čak u treću državu, sve do Krfa. Zastave Kraljevine, preslike akata donesenih ovdje, zapisnici sa sjednica i pokoja druga sitnica. Jedan djelić spomen-sobe svojim je fotografijama, odlikovanjima i uniformama zauzela Milunka Savić, najodlikovanija vojnikinja Prvog svjetskog rata, a u jedan se smjestili poznati Rašćani. Bit će da je onaj koji je donio odluku o ovom zadnjem računao da će i on jednog dana među znamenite.

M.J. | Bljesak.info / Miroslavljevo jevanđelje

Nemalo sam iznenađen kad u drvenoj škrinji ugledam kopiju Miroslavljevog jevanđelja, iluminiranog rukopisa s konca 12. stoljeća oko kojeg, otkad se za njega zna, ratuju i ratovat će Srbi i Crnogorci, s tim da ga se, zbog uglate glagoljice i tzv. zapadne ćirilice, ne odriču ni Hrvati, a o dobrim Bošnjanima da se i ne priča. Nego, otkud ovdje, u Raškoj?! E, pa, kaže da je u vrijeme dok su ovdje boravili kralj i Vlada „pronađeno“ u Raškoj. Hm, pronađeno… Kad su ga monasi iz Hilandara 1896. darovali kralju Aleksandru Obrenoviću, nije trebalo puno pameti da se zna kako će i ostati kod kraljeva, samo sada kod novih, Karađorđevića, a kad je kralj nagrnuo prema Krfu, naravno da su ga njegovi službenici ponijeli. „Pronađeno“, dakle, u kraljevu koferu.

Rekoh da o sabornoj crkvi u Raškoj neću, i tako je „od prekjučer“ (1874.), ali zato 15 minuta upravo jurcam prema selu Baljevac. Rudarsko je to selo, odavno se okolo iz zemlje vadi ugalj, pa se od 1966. na zaravanku pored glavne ceste, prema Kraljevu, kofrči mišićavi muškarac s rudarskom lampom i puškom, kao da je istodobno mogao i rudariti i ratovati. U novom središtu sela podignut je još jedan rudarski spomenik, ovaj put doista samo umjetnički rad, bez primjesa ikakve ideologije. Inače je prije 5-6 godina jedna kanadska kompanija kod Baljevca otkrila velika ležišta rude bora, prijeko potrebne u svemirskoj tehnologiji i proizvodnji mobitela.

Pojma nisam imao da ću u Baljevcu na bilo kakav način doći u doticaj sa Svemirom, a bî tako jer u pogrešnom dijelu sela tražim crkvu svetog Nikole. S druge strane ceste je, zaklonjena kućama, na rubu seoskog groblja. Opet: neki će sad reći „Eh, on i njegove crkve!“ Ali ovo je crkva koja datira s kraja 12. ili početka 13. stoljeća! Neka mi oprosti dobro Bog, ali bi izvana, koliko je zapuštena, da sprijeda oko ulaza nema onog za ondašnje crkve karakterističnog polukruga i bočnih prozore što „bacaju“ na gotiku, više sličila štali nekadašnjeg najvećeg seoskog gazde čije potomstvo je prestalo mariti za obiteljsko gospodarstvo i odselilo nekud u grad. Inače bih ovakav arhitektonski slog prije očekivao negdje na Jadranu, oko Šibenika ili u Istri, nego ovdje gdje je nađoh.

M.J. | Bljesak.info / Ponutrica crkve u Baljevcu

I ovdje se dobro vidi ona da „pametan piše, a budala pamti“, jer niko ne zna ni kad je crkva obesvećena, ni kad je stradala, tek se pretpostavlja da se to desilo nekad za Velikog rata. Freske se – struka ih stavlja u 14. stoljeće - uglavnom jedva naziru, a zemlja u apsidalnom prostoru raskopana, to su se, izgleda, arheolozi napokon zaigrali špahtlama i metlicama. Oko crkve na nekoliko mjesta izlomljeni stari nadgrobnjaci, a najbliži uspravni u groblju priča o smrti nekog Božidara Janjića, električara: stradao je jedne davne Stare godine u rudniku Jarando. Sudbina, šta reći, pogotovo kad na spomeniku vidjeh da mu je otac Jakov bio „nastojnik rudnika“.

Jarando je blizu, ali samo u kilometrima. U stvarnosti, tj. u blatu na cesti uzalud su mi svi savjeti mještana o tome kako da nađem crkvicu, bolje rečeno ruševinu o kojoj se ne zna ništa, čak ni kojoj konfesiji je pripadala, kamoli ko bi joj mogao biti zaštitnik. Pokušaji da zaobiđem blato prijete da postanem pješak pa se vraćam, čudeći se čitavom omanjem selu u kome nema živa stvora, a povelike kuće sasvim su zarasle u grmlje i šumu. Da, ima negdje, u nekakvom Paklenju, točnije u šumi blizu tog sela, još jedna, minijaturna i, kažu oni Jarandoljani, sasvim ukopana u zemlju, ali je, iz istih razloga kao u Jarandolu, ni ne pokušavam naći.

Na pola puta između Baljevca i Raške, samo koji kilometar poprečno od ceste, nalazi se selo Pavlica. Službeno se u selu navode dva manastira, Stara i Nova Pavlica. Posjetit ću oba, ali živa stvora, kamoli monaha ili monahinju, neću vidjeti ni oko jednog. Kad neka građevina u nazivu ima riječ „nova“, mnogi bi se zapitao vrijedi li to tražiti, ali je Nova Pavlica neka druga priča. Sazidana je između 1383. i 1386., a odmah potom i freskopisana. Ktitori su joj velmože Musići, braća Stefan i Lazar, te njihova majka Dragana, kasnija monahinja Teodosija, sestra cara Lazara, koji su u njoj i pokopani. Tako barem kaže narodna predaja, a ja se po drugi put danas, jer bi se i ovakvu crkvu, pogotovo pogledanu sprijeda, prije očekivalo negdje u zadarskom zaleđu, pitam odakle su bili graditelji ovdašnjih bogomolja.

Posvećena je Vavedenju Presvete Bogorodice i velika čak i za današnje doba. Trobrodna, s tri apside, a zvonik joj je dodan tek u 19. stoljeću. Lađe su „pregrađene“ masivnim stupovima, također karakterističnim za neka druga i daleka područja, a umjesto ikonostasa postavljeno je trodijelno platno. Jedva vidljive su freske na pregradi između priprate i naosa, dok su one u naosu bolje očuvane, s tim što to „bolje“ ne znači da su cjelovite, ali se na nekim u natpisima ipak da pročitati i koje slovo, čak i poneka čitava riječ.

M.J. | Bljesak.info / Crkvica u Staroj Pavlici stara 1000 godina

Pet minuta treba do Stare Pavlice. Očekujem kakvo velebno manastirsko zdanje, ali je staropavlički manastir to samo formalno, budući da ću naći samo crkvicu svetog Apostola Pavla s malim tornjem. Ali kakvu! E, pa takvu da se ne sjećam da sam sličnu vidio ikada igdje! Posađena navrh stjenovitog brdašca iznad Ibra, više djeluje kao priviđenje nego kao stvarnost. U Srbiji, ako ćemo o arhitektonsko-prostornom slogu, sasvim sigurno ne postoji druga ovakva, možda (opet) jedino negdje u Primorju, a možda i na drugoj strani, u Bugarskoj ili Grčkoj.

Staza do crkve uređena je od željezničkih šina, a kad se popnem, ugledat ću u provaliji s druge strane brežuljka, gotovo iz ptičje perspektive, zmijoliku prugu. Dok crkvicu – svetogrdno je reći, ali ponajviše nalikuje kakvom mitraljeskom bunkeru – gledam izbliza, još više sam oduševljen, sada već ne samo kompletnom slikom već i brojnim u najmanju ruku čudnim detaljima za ovo područje, od vrata izvedenih u formi goleme bifore do plitkog šestostranog kubeta.

I ovdje postoje samo pretpostavke da crkva potječe s kraja 9. ili s početka 10. stoljeća. Temeljene su na izboru zaštitnika, što je, u biti, nikakav temelj. Poštenije bi i točnije bilo reći da se o crkvici ne zna baš ništa sve do 12. stoljeća, kada se spominje u jednoj povelji Stefana Prvovjenčanog. Treba naglasiti i to da crkvica stoji usred zidina neke veće, ali srušene, u koju je, pretpostavljam, naknadno uklopljena.

Omađijan Starom Pavlicom, hitam nazad ka Baljevcu, u mrku šumetinu iznad sela Čerenje. Uzbrdica, uski i zavojiti puteljci, „golf“ rže od napora. Uza sve to uopće nisam siguran idem li prema onom što tražim, ali se, sto sreća, poneko od očito malo mještana ipak pojavi u vidokrugu. Posljednji je, prije ulaska u šumu, Milanko Dragojlović; prekida s branjem jabuka i maše mi da stanem. Zna kuda ću, dalje ne ide niko ko nije krenuo vidjeti crkvu svetog Nikole, a ključ je kod njega. Dosad su sve crkve bile otključane, ovu ću, eto, otključati sam. Nije daleko, kaže Milanko, ali me upozorava da put „nije čemu“.

Uh… Nekoliko kilometara puta do Šumnika, gdje se, na proplanku, nalazi crkva neću, mislim, zaboraviti nikad. Ono Milankovo „nije čemu“ bila je samo blaga naznaka nevolja koje su me sačekale u zasjedi. Em je put uzak, preuzak, em uzbrdit, em nagnut prema dubokoj sutjesci, em se njime cijedi blato, em počinje sitna kiša... Sad bih rado nazad, ali nemam gdje okrenuti, a voziti u „rikverc“ bilo bi samoubojstvo. Iskreno, malo kad sam se ovako uplašio, a kad sam najzad izbio na ravan i malo potom ugledao crkvicu, osjećao sam se gotovo kao ponovno rođen.

M.J. | Bljesak.info / Crkva u Šumniku

Nije da nije vrijedilo, ali… Crkva je „normalna“ i, mada je prvotno podignuta nekad u 13. ili 14. stoljeću, izgledom bitno ne odskače od većine onih u dolini Ibra. Čak sliči onoj u Baljevcu, ali na pročelju ima prozor biforu i nema onih vanjskih stupova koje baljevačku crkvu čine drugačijom, posebnom. Ni o ovoj se ne zna gotovo ništa, čak ni nakon što je, prije tridesetak godina, temeljito istražena i rekonstruirana. Neožbukana, goli kamen, oltarni prostor kupolast. Oko nje naslagano mnogo pločastog materijala od starih nadgrobnjaka. Na zidu svoju okruglastu kućicu napravile ose, a možda i pčele, ali to već ne bih istraživao.

Negdje iznad crkve još stoje škrti ostaci grada Brvenika, srednjovjekovnog sjedišta istoimene župe. Prvi put se spominje 1280. godine, Dubrovčani su – ovo je rudarski kraj, a gdje ima ruda, eto i Dubrovčana – u njemu imali brojnu koloniju, čak su tu podigli i svoju crkvu, dakako katoličku, i to zajedno s kolegama iz Kotora. Ne bi trebalo da je daleko, ali hvala, ne bih, radije ću, polaaaako, k'o baja, prema Čerenju. Povratak je ipak lakši, pogotovo što je kišica odavno stala. Zaustavljam pored Milanka i pružam mu ključ, ali ga ne uzima odmah:

- Stani – kaže – da ti prvo ubacim koju jabuku.

Hajd', kontam, nek se nađu 2-3 slatka ploda, ali Milanko nosi čitavu gajbu. Uzalud se nećkam, nema tu pogovora. Vozat ću ih u prtljažniku narednih tjedan dana, a i na granicama će se, pošto nastavljam i prema Crnoj Gori, čuditi kakve su to jabuke kad mi ih nije mrsko sa dna Srbije voziti čak u Bosnu. Eto, hvala, Milanko, gdje čuo i ne čuo, da znaš da sam ih izjeo sve do jedne.

Manastir Gradac je od svih mojih odredišta najdalji, 22 kilometra od Raške, i to na kontra stranu od svega spomenutog, ali je naprosto nezaobilazan. I da ga nije utemeljila Jelena Anžujska, supruga kralja Uroša I. i majka kraljeva Dragutina i Milutina, i da ga nije izabrala za svoje vječno počivalište, opet bi bio to, ponajprije što ovakve kombinacije raške škole i gotike također nema u Srbiji pa onda ni drugdje.

M.J. | Bljesak.info / Crkva manastira Gradac

Neko je kraljici Jeleni predložio takoreći savršenu lokaciju na obodu planine Golije: s jedne strane prirodni zid od stijena, s druge odličan pogled, a između dovoljno ravni da se može podići ne samo manastir već i omanji grad. Neko drugi joj je, pak, predložio da majstore dovede iz Dalmacije, oko čega danas nema nekih većih dvojbi, a to je možda odgovor i na moje cjelodnevno pitanje zašto su crkvice oko Raške toliko drugačije od drugih. Na Balkanu su jedino Dalmatinci znali za gotiku, a ne bi bilo čudo da su u ove krajeve „zalutali“ čak i prije podizanja ovog samostana, dovršenog nekad potkraj 13. stoljeća.

Danas se može samo nagađati koliko je gotičkih elemenata bilo u manastiru; ne znamo jer su ga Osmanlije srušili već 1441., odmah nakon osvojenja Novog Brda. Prva obnova uslijedila je krajem 16. stoljeća, ali je bila uzalud, budući da se manastir 1600. godine, za jednog od austrijsko-turskih ratova, opet našao pred i pod vojničkim čizmama. Tada su monasi, prije bijega pred dvjema vojskama od kojih Srbe nije voljela nijedna, sakrili i posmtrne ostatke kraljice Jelene, i to tako dobro da ni do dandanas nisu nađeni. Novi krov s osmostranom kupolom dotad obeskrovljena crkva dobit će tek 1910., ali je i on kratko trajao, ovaj put ne zbog ratova već zbog ljudskog nemara, a prvi konzervatorski radovi na manastiru započeti su tek nakon Drugog svjetskog rata, dok je cjelokupna obnova trajala od 1962. o 1975. godine. Temelji novih konaka iskopani su 1982., a manastir će oživjeti osam godina kasnije.

O veličini nekadašnjeg manastira svjedoče prostrane zidine oko Bogorodičine crkve, brojne pregrade za nekadašnje monaške ćelije kojih je, tako mi izgleda, bilo i u okolnim živim stijenama, a čitav kompleks bio je, slično kao, recimo, u Studenici, zaštićen visokim zidom. Zvirljam u freske kao da ovakve vidim prvi put. Za jednu je pozirala i Jelena, a za nju i Uroša napravljena je i dvojna grobnica u formi sarkofaga, samo što su Uroša ipak na kraju odnijeli u „njegove“ Sopoćane. Još jedan manji sarkofag sigurno je bio namijenjen nekom od ondašnjih velmoža, a oba su odavno prazna. Najduže se ipak zadržavam ispred glavnog portala na ulazu u crkvu; prelomljeni lukovi, gotika, opet kao da sam negdje u Dalmaciji.

Na stijeni iznad ulaza u manastir u nebo se uzdiže crkvica svetog Nikole Mirlikijskog, za koju neki tvrde da je služila kao dvorska kapela. I ona je otključana, štoviše nije prazna. Mlada Beograđanka Stanica Mladenović ovdje je već danima, ako ne reče i mjesecima, „na poslovima i radnim zadacima“ konzerviranja fresaka. Nije mi ovo prvi susret s nekim ko se bavi ovim zahtjevnim poslom, ali ću sa Stanicom, u priči o freskama, konzerviranju i Gradcu, ostati gotovo sat vremena. Pred objektiv ne da neće nego joj je to, kaže, po ugovoru zabranjeno. Da je bilo do mene, još bismo razglabali, ali se vraća na posao. Dokad, ne zna – još malo i s dečkom ode u Ameriku, dokumenti su već predani. Hm, a šta će tamo konzervirati, pitam se?!

Pet minuta od manastira je izletište u narodu poznato kao Očna ili Gradačka banja. Ovdje je, kaže legenda, kraljica Jelena umila nekog svog slijepog sina i on očas progledao pa je zato i odlučila zidati manastir. Druga legenda tvrdi da ljekovitost leži u vreloj krvi aždaje ubijene u obližnjim Lokvama, odakle voda dotječe i stvara šumni vodopad i jezerce. Pipkam vodu, pohladna, a nikako mi ne bi falilo skinuti malo dioptrije.

M.J. | Bljesak.info / U Očnoj banji

Brvnare, šetnice, kanali s vodom, tobogani i ljuljačke, bina za manifestaciju „Golijski susreti“, staza nekog oca Julijana, sijedog monaha s velikim križem na prsima… I na sve to tabla da je posjed privatni, nekog dr. Radeta Jovanovića iz Beograda.

Znam, pretjerao sam s dužinom teksta o Raškoj, ali drugačije nije išlo. Šta bi tek bilo da sam makar u najkraćem spomenuo tople i ljekovite izvore Jošanička banje, još mnogo doista čudesnih crkvica, recimo onu u Ivanju na Goliji, pa onu u selu Milatkoviće, kamenu u selu Radošiće, pa po jednu u Tlačini, Kućanama i Trnavi… Onda manastir Končul, rodnu kuću Milunke Savić u Koprivnici, pa čitav Kopaonik, njega se ni ne dotaknuh, vodopad na Barskoj reci kod sela Lisine, Semeteško i jezero u Čomagama…

Raška je neotkriveno čudo. Ko ne ne dođe i ne vidi, kajat će se, ko, kao ja, dođe i vidi, kajat će se što je ostao samo jedan dan.